Datum: 03.11.2025
Sulejman Arslan Mehović – Srce, snaga i ponos Sandžaka
U srcu ponosnog Sandžaka, na vjetrovitim visovima Negobratine, gdje su se vijekovima kovale ljudske duše od čelika i vjere, rodio se čovjek čije će ime postati sinonim za čestitost, dobrotu i ljudsku veličinu – Sulejman Arslan Mehović.
Rođen 18. aprila 1942. godine u domu poštenja i vjere, iz srca porodice Arslana i Naziće Mehović, ovaj čovjek je od prvog daha nosio u sebi iskru dobrote koja će obasjati cijeli narod.
On nije bio običan čovjek.
On je bio glas savjesti Sandžaka, ruka koja pomaže, srce koje kuca za druge.
Gdje god bi se pojavio, osjećala se sigurnost.
Ljudi su govorili:
„Dok je Sulejmana, ima pravde, ima nade, ima duše u narodu.“
U vremenima kada su mnogi šutjeli pred nevoljom, Sulejman je stajao uspravno, kao bedem dobrote i časti.
Nikada nije okretao glavu od čovjeka u muci.
Bio je oslonac slabima, putokaz izgubljenima, mir dušama koje su se borile sa životom.
Njegovo zvanje nije bilo samo tekstilni radnik, već tkač sudbina – čovjek koji je u svoje ruke upleo niti humanosti, vjeru i ljubav prema narodu.
U svakoj kapljici znoja, u svakom danu svoga života, ostavljao je trag dostojanstva.
Ali ono po čemu ga Sandžak najviše pamti jeste njegovo herojsko djelo darivanja krvi.
Više od 150 puta, Sulejman je svoje srce pretakao u vene drugih.
Dao je preko 55 litara života, i time postao živi simbol humanosti.
U vremenu kad su ljudi štedjeli i dah, on je davao život.
Nije tražio nagradu, niti priznanje – njegovu dušu je grijalo samo saznanje da je negdje, zahvaljujući njemu, dijete zaplakalo, čovjek prodisao, majka preživjela.
To su bila djela junaka, ali ne s oružjem – nego s čovječnošću.
Zato ga narod i danas pamti kao Sulejmana – spasioca, srca Sandžaka.
U njegovim očima nije bilo granica, nacija ni podjela – bilo je samo čovjeka.
Za njega je svaka duša vrijedila Božije ljubavi, a svaka bol tražila ruku pomoći.
Njegov život bio je lekcija svima nama – da veličina ne dolazi iz bogatstva, nego iz plemenitosti srca.
Njegovo ime izgovaralo se sa poštovanjem, a njegov korak ostavljao je trag koji i danas vodi mnoge.
Uz njega je stajala njegova plemenita supruga Hatidža Đuderija, žena čiste duše i tihog ponosa.
Zajedno su nosili duh sandžačke porodice – gdje se poštenje, vjera i ljubav prenose s koljena na koljeno.
Njihova djeca – Ajsela, Alisa, Emin i Amel – nastavila su put svojih roditelja, noseći krv i čast Mehovića.
Sulejman je odgojio djecu da budu nastavak njegove dobrote, da čuvaju ime i tradiciju, da budu snaga svome narodu – baš kao što je on bio snaga svome Sandžaku.
Kada nije mogao više darivati krv, njegova kćerka Alisa je ustala i rekla:
„Tata, danas ću ja biti tvoje srce.“
I tada su svi razumjeli – plemenitost se ne rađa slučajno. Ona se nasljeđuje.
Kad je 2010. godine Sulejman preselio na bolji svijet, Sandžak je utihnuo.
Jer otišao je čovjek koji je čitav život bio živi štit svoga naroda, blagoslov svoga kraja.
Ali on nije nestao.
Njegovo ime i danas živi među ljudima kao zavjet, kao primjer, kao svjetlo koje nikada ne gasne.
U svakom kutku Sandžaka postoji neko kome je Sulejman pomogao, neko ko ga pamti po tihoj riječi, po osmijehu, po dobroti.
On je postao mjera ljudskosti, simbol moralne snage i vječni podsjetnik da Sandžak rađa velike ljude.
Sulejman Arslan Mehović bio je i ostao ponos Sandžaka, čuvar časti svoga naroda, živi dokaz da čovjek može biti spasitelj bez vojske, bez oružja – samo s čistim srcem.
> “Neki ljudi umru – a postanu besmrtni.
Jer dok postoji dobrota, postoji i Sulejman.”
U ime zahvalnog naroda,
u ime Sandžaka ponosa,
ovu posvetu s ljubavlju i ponosom piše Sead Mehović.