Datum: 28.02.2024
Bivši poslanik Socijaldemokratske inicijative Zafir Beriša je putem članka na zvaničnoj Fejsbuk stranici pisao o događajima koji su se desili pre 26 godina kada je počela bitka za slobodu na Kosovu.
Ceo post:
Pre 26 godina započeo sam poslednju bitku za slobodu i smrt na Kosovu!
Srpske snage su 28. februara 1998. napale jedinicu UČK u Drenici (Likošan-Ćirez), istog dana su opkolile i naselje Tusuz u Prizrenu, u kom slučaju su srpske vojne i paravojne snage uhapsile neke od vođa UČK. u Prizrenu, uključujući Heroja nacije Dževata Berišu.
Ujutro ovog dana bio sam u Nemačkoj i telefonom me obavestio član Generalštaba o dešavanjima u naselju Tusuz, gde sam preko specijalnih veza bio direktno povezan sa aktivistima ovog naselja i obavešten u više detalj o dešavanjima koja su se dešavala ujutru 28. februara 1998. godine.
Hapšenje Dževatija i njegovog prijatelja bio je veliki udarac za organizaciju OVK, u ovom delu Kosova, u nedostatku ličnih dokumenata za putovanje u Albaniju, poslao je brata Šanija, u pravcu Albanije, da se sastane sa prijatelji iz Prizrena. Tokom ovog putovanja, Šaniu je doneo na Kosovo oko 30 hiljada amblema OVK, koje će sa velikom čašću i ponosom nositi dečaci i devojčice koji su uzeli oružje za slobodu Kosova.
Šaniu me je, po povratku u Nemačku, detaljno informisao o svim dešavanjima na početku rata na Kosovu, pa je početkom maja iz Amsterdama otputovao u Tiranu, gde se dva dana zaredom sastajao sa pripadnicima Generalštaba. Osoblje OVK i viši vojni pretpostavljeni, dobili su neka uputstva i zajedno sa herojem nacije Agimom Šaljom koji je došao iz Italije i drugim drugovima ušli su na Kosovo i nastanili se u planinama Ješkova.
Prvo se susreo sa starim prijateljima i članovima porodice, upoznao se sa situacijom i položajima srpskih snaga u opštini Prizren, u okviru ovih sastanaka u selu Lez upoznao se sa narodnim mučenikom Selajdinom Berišom, koji je posle hapšenja koja su se ranije desila u naselju Tusuz, otišao je u planine Lez, sa svim oružjem kojim je raspolagao i snažno podržan od omladine ovog sela.
Sredinom maja, već konzularne jedinice OVK, u opštini Prizren, počele su da šalju velike grupe vojnika OVK kroz planine Koretnik – Piklima na naoružanje.
Mnogi dečaci i devojčice počeli su dobrovoljno da se pridružuju OVK u Prizrenu, gde je postojala hitna potreba za koordinacijom sa članovima Glavnog štaba, kanala snabdevanja OVK iz Albanije, kako bi postali organizovaniji za ovaj zadatak od suštinskog značaja u Bjeshket e Probregi. , brat Shaniu je bio ovlašćen.
Dževatijevo puštanje iz zatvora 28. maja i dolazak mnogih drugih drugova sa zapada, postavili su nove zadatke pred jedinice OVK, za pravu vojnu organizaciju, 10. juna 1998. godine, na sastanku koji je održan u mojoj kući u g. selo Bilushe (Kushtrim) je podelilo organizacione odgovornosti lokalnog štaba OVK, da nastavi sa nekoliko važnih sastanaka u selu Lez, Malesi e Vrrini (Libekev), Arberi (Leskovec), da se na ovim sastancima odluči koje jedinice OVK – Petritat će biti vođen velikom aktivnošću nacionalnog pitanja Remzi Ademaj – sada Heroj nacije.
U drugom delu juna, jedinice OVK, koje su išle na Koretničke planine radi naoružanja, našle su se u zasedi srpskih snaga, čime su stvorene nove okolnosti koje su primorale Štab OVK u Prizrenu, koji je 8 sela bude proglašena slobodnom zonom OVK, za koju ja zajedno sa herojem Ismailom Krieziuom i drugim prijateljima putujem u Drenicu, da obavestim članove Glavnog štaba OVK, o dešavanjima u borbi u opštini Prizren, jednog od članova Operativnog štaba OVK dolazi u Prizren, koji vrši inspekciju položaja OVK, i Mesni štab OVK za Prizren, prethodnicu 125. brigade OVK.
Moje i kretanje ostalih članova Štaba su kontinuirano pratile srpske snage i njihovi saradnici, 7. jula 1998. godine, tokom akcije koja je bila preduzeta van slobodne zone, upali su u zasedu srpskih snaga i posle skoro 4 sata od borbi, srpske snage su izgubile velike i posramljene su bile prinuđene na povlačenje.
Borbe od 7. jula mobilisale su još više dečaka i devojčica opštine Prizren u redove OVK, koji će se 16. jula uspešno suočiti sa borbama koje su se vodile u Tusuzu, Hoke e Kiteti i Laku i Billusha. a deo vojne policije i neki vojnici seoske čete Kuštrim (Billushe) u mestu zvanom Kullat e Hoke uspeli su da izađu iz leđa neprijateljskim snagama i žestokim napadom naterali ove snage, koje su u panici i brojnim gubitke, beže prema Prizrenu.
OVK, postao sinonim za borbeni otpor, jer su ove srpske snage organizovale svoje elitne jedinice da ga likvidiraju po svaku cenu, postavljajući razne zamke i zasede koje su se, zahvaljujući njegovoj spretnosti, pokazale neuspešnim.
U okviru ovih napora, srpske snage su nekoliko puta napale iz daljine teškim naoružanjem i snajperima na pretpostavljene moje lokacije, u jednom slučaju su ubile i dete Idriza Ramadana Krasnikija, u centru sela Kuštrim.
Srpske snage su više puta napale položaje OVK, sa ciljem da eliminišu borce za slobodu i oslabe borbene položaje OVK, ali ti napadi su bili neuspešni.
Dana 15. avgusta 1998. godine, na povratku iz Glavnog štaba, komandant Remzi Ademaj, koji je bio u pratnji Heroja nacije Dževata Beriše, upao je u zasedu srpskih snaga na raskrsnici Našica, u kom slučaju je komandant Remzi Ademaj herojski poginuo. dok je komandant Dževat Beriša zajedno sa još dva borca uspeo da digne zasedu u vazduh.
Heroj nacije Remzi Ademaj-Petriti sahranjen je 16. avgusta 1998. godine na planini Vrrin uz visoke vojne počasti, dok su se vojnici OVK ispred njegovog groba zakleli da će nastaviti borbu za slobodu Kosova do kraja.
Štab 125. brigade, koju je već predvodio borac Ekrem Redža - Drini, doneo je važne odluke za proširenje OVK u rejonu Opolja, ali su srpske snage teškom borbenom mehanizacijom 31. avgusta 1998. opkolile 8 sela. Opštine Prizren u rejonu Vrrin, upravo u ranim jutarnjim satima 1. septembra, počela je bitka za slobodu ili smrt, najveća bitka koja se ikada odigrala u opštini Prizren.
Borbe su trajale 4 dana zaredom, na svim linijama fronta, nakon titanskog otpora teškoj vojnoj mehanizaciji i hiljadama srpskih vojnih, policijskih i paravojnih snaga, na ratištu je palo 27 mučenika, među kojima i komandant ZKZ Dževat Beriša. , komandant policije vojni Selajdin Beriša, komandant Specijalne jedinice Agim Šalja i mnogi drugi borci.
Srpske snage su u ovoj borbi potpuno uništile tešku artiljeriju i pešadiju, četiri sela ovog kraja i delimično još 4 sela, ubile više od 20 civila među kojima su starci, žene i deca.
U ovoj borbi sa mojom jedinicom, u planini Biluše, ostao je nepobediv, do kraja bitke, nakon što je obavešten o padu mnogih drugova na prvim linijama, po završetku bitke, povukao se ka selo Kobaja, prvo smo se sastali sa nekim pripadnicima štaba 125. brigade analizirali bitku i doneli odluku o nastavku borbe za slobodu.
Jedno vreme smo boravili u Albaniji, gde je deo naših drugova vršio intenzivne pripreme sa najboljim vojnicima, koji su ih stavili na raspolaganje OVK, živa legenda rata na Kosovu, general Kudusi Lama, ova jedinica je pripremana za gerilski rat, koji bi se u praksi sproveo u nastavku rata, među kojima je bio i mučenik nacije Hisen Redžepi.
U ovom periodu detaljno sam proučavao metode vijetnamskog gerilskog rata i tri osnovna stuba Kegevarskog rata, koje ću sprovoditi u nastavku rata, prilagođavajući ih uslovima i okolnostima rata na Kosovu.
Pad narodnog heroja Muje Krasnikija i mnogih mučenika nacije na Paštriku u decembru 1998. godine, i dramatičan događaj koji se desio u januaru 1999. godine u Rugove i Hasi, postavili su pred naše drugove potrebu da pronađu nove puteve za razbijanje albansko-albanskog granice, za ovo sam dugo istraživao bivši kanal u Bjeshket e Koretniku-Pikllima.
Zbog teških atmosferskih uslova i velikog snega, dugo sam se zadržao posmatrajući albansko-albansku granicu i posle izvesnih napora, početkom marta 1999. godine, na minskom polju, po veoma teškom vremenu, sa snegom velikim, preko 2 metra. , koji je prekrio mine koje su postavile srpske snage, rizikujući svoj i život svojih prijatelja, probio granicu i ušao na Kosovo, uprkos sugestijama nekih mojih prijatelja, da nije pravo vreme za takvu akciju , zbog političkih dešavanja koja se dešavaju u Rambuju, moj odgovor je bio: Bez obzira šta se desi na Rambujskoj konferenciji, ja ću ući na Kosovo, živ ili mrtav.
11. marta 1999. godine, kada sam se vraćao u rejon Prizrena, srpske snage su krenule u žestoku ofanzivu na jedinicu 125. brigade OVK, u Ješkovu, u kom slučaju je jedan od drugova herojski pao na ratištu. prvih dana, Hisen Rekhepi i 10 drugih boraca UCK, za neke od saboraca, njihova sudbina je i danas nepoznata.
Gubitak naših drugova u bici 11. marta pretvorili smo u snagu, nastavljajući sa našom već dobro pripremljenom jedinicom da reorganizujemo jedinice OVK u rejonu Verrina. Zatekao me je 24. mart 1999. godine (početak NATO bombardovanja) u prizrenskom naselju Tusuz, u tim veoma dramatičnim trenucima za građane i za samo Kosovo, obišao sam komšiluk i razgovarao sa građanima da ih podržim i razjasnim da ovo je početak kraja fašističkog režima Srbije na Kosovu.
Masovno deportovanje albanskih državljana u Albaniju, masakri koji su se desili širom Kosova, posebno u Anaderinu, pojačali su moje napore i napore mojih drugova da vekovnom neprijatelju zadam poslednji udarac.
Na jednoj od stranica svog ratnog dnevnika pisaću da je 28. mart 1999. godine bio jedan od najtežih dana za nas borce za slobodu, tog dana Bajrami, u ranim jutarnjim satima, hiljade građana opštine Prizrena, po naređenju srpske policijsko-vojne snage, nasilno i uz neprekidnu igru deportovani u Albaniju, ja i moji prijatelji naći ćemo u mnogim kućama sela Verin stolove koji su postavljeni i pripremljeni za praznik Bajram, ali nažalost prazni, bez ljudi, ove scene su bile veoma šokantne za borce OVK, ali su sa druge strane još više pojačale uverenje da je dan slobode, zahvaljujući herojskoj i hrabroj borbi OVK, sve bliži i bliže.
Sa saborcima smo sada delovali u novim borbenim uslovima, NATO je bombardovao iz vazduha i vodio se gerilski rat na terenu, za šta su on i njegovi saborci bili spremni.
Tokom meseca marta, maja i početka juna 1999. godine, jedinice OVK, u rejonu Vrrina, sada podeljene u dve grupe, jednu pod mojim vođstvom i drugu pod komandom Samedina Džezahirija Hodže, preduzele su mnoge gerilske akcije protiv snaga srpske policije. - vojni, nanevši im velike gubitke u ljudstvu i mašinama.
Za to vreme, iako sam bio ranjen, sa saborcima nikada nismo zaustavili napade na srpske snage koje su se, ne mogavši da se suoče sa munjevitim napadima OVK, osvetile civilnom stanovništvu, najpre u Hoćet Cititiju, a potom i na 26. maja 1999. masakrirali su stanovnike naselja Tusuz.
Jedinice OVK su svojim uspešnim borbama i vazdušnim bombardovanjem NATO počele da razbijaju srpske snage, na svim položajima, bližio se kraj rata, jedinice OVK 125. brigade koje deluju u rejonu Prizrena počinju da koordiniraju borbene aktivnosti, za konačnog oslobođenja Prizrena, sa planina Kabaši početkom juna 1999. godine, komandant 125. brigade takođe odlazi u rejon Verina, da koordiniše operacije sa dve gerilske grupe koje su dejstvovale u ovom regionu.
10. juna 1999. godine, kada je koljač Balkana Milošević prihvatio kapitulaciju i definitivan odlazak srpskih policijskih i vojnih snaga sa Kosova, albanska zastava se vijorila na planinama Vrrin, deo vojnika OVK je već ušao. u nekim krajevima Prizrena, ja i neki saborci smo razminirali kuće kroz minirana sela Verinet, bežeći od srpskih snaga.
12. juna 1999. godine, pre ponoći, Prizren je počeo slobodno da diše, snage OVK i NATO su već bile u gradu Prizrenu, njegovi građani su počeli da slave dugo očekivanu slobodu.