ĆAMIL MEHOVIĆ – STUB ČASTI, PONOS SANDŽAKA I SIN CRNE GORE

Pod nebom Sandžaka, gdje se čuvaju vrijednosti predaka i gdje se riječ i čast poštuju kao zavjet, živio je čovjek čije ime i danas izaziva poštovanje i ponos – Ćamil Mehović.
Njegov život bio je svjedočanstvo istinske ljudskosti, pravednosti i odanosti narodu. Bio je čovjek naroda, ali i iznad svoga vremena — stijena ponosa, čuvar dostojanstva i lice sandžačke čestitosti.

Rođen u uglednoj porodici Mehovića, Ćamil je odrastao okružen tradicijom poštenja i bratstva. U njegovom domu učilo se da je vrijednost čovjeka mjerljiva po njegovim djelima, a ne po riječima.
Njegov brat Idriz Mehović svojim je trudom i vizijom osnovao gimnaziju – hram znanja i svjetlosti koji je postao temelj prosvjete Sandžaka. Taj čin ostao je zauvijek upisan u istoriju kao simbol mudrosti i napretka.
Idrizova kći i Ćamilova bratanica, Nurka Mehović, naslijedila je dobrotu i humanost svojih velikih prethodnika, nastavljajući da čuva porodično ime s ponosom i poštovanjem.

Ćamilov život bio je ispunjen služenjem narodu. Kao istaknuti društveni radnik i predsjednik opštine, bio je čovjek koji nije nosio funkciju radi sebe, već radi naroda kojem je pripadao.
Njegove odluke bile su vođene srcem, a ne interesom; njegova ruka bila je uvijek pružena slabima, njegova riječ uvijek umirujuća i pravedna.
U teškim godinama poslijeratnog perioda, Ćamil je bio oslonac mnogima — dijelio je hljeb, hrabrost i vjeru u bolje sutra.
Bio je svjetionik narodu, čovjek koji je znao i u najmračnijem vremenu pronaći svjetlo.

Njegovo ime izgovaralo se s poštovanjem u svakom domu. U Sandžaku su ga zvali “čovjek od riječi”, u Crnoj Gori “čovjek od časti.”
Bio je most između zajednica, glas razuma i pomirenja, član Mirovnog vijeća, koji je svojom mudrošću znao spojiti ono što su drugi razdvajali.
Njegovo prisustvo donosilo je mir, a njegova riječ imala težinu zakletve.

Za svoj doprinos narodu i domovini, Ćamil Mehović je bio dobitnik nacionalne penzije, ali njegova prava nagrada bila je ljubav naroda.
Njegovo ime izgovarano je s ponosom od Bijelog Polja do Pešteri, jer je bio simbol poštenja, dostojanstva i narodnog ponosa Crne Gore.

Veličanstveni odlazak velikog sina

Kada je 1990. godine Ćamil Mehović preselio na bolji svijet, njegov odlazak nije bio samo kraj jednog života — bio je to opraštaj jednog naroda od svog velikana.
Bijelo Polje je tog dana ćutalo. Sa svih strana Sandžaka dolazili su ljudi — prijatelji, saborci, poznanici i običan narod koji je došao da isprati svog Ćamila.
Njegova dženaza održana je uz najviše državne počasti. Počasna garda stajala je uspravno, zastave su spuštene napola, a počasni plotuni odjeknuli su nebom, kao znak zahvalnosti i časti.

U tišini ispraćaja, narod je plakao, ali s ponosom — jer su ispraćali čovjeka koji je bio simbol pravde, dostojanstva i ponosa Sandžaka.
Njegov saborac i prijatelj, Petko Bošković, održao je govor nad mezarom koji je ušao u sjećanje naroda, rekavši:

“Ćamil nije otišao – on je ostavio svoje ime kao zavjet generacijama da nikada ne zaborave da čovjek vrijedi onoliko koliko dobrote ostavi iza sebe.”

Sahranjen je u Lješnici kod Bijelog Polja, a pored njega počiva njegova supruga Šadija Mehović – Šaka (2006).
Njihovi mezari stoje zajedno, jedan uz drugi, kao svjedočanstvo ljubavi, poštenja i zajedničkog života ispunjenog vjerom i dobrotom.

Ćamil – živi ponos Sandžaka i Crne Gore

Danas, ime Ćamila Mehovića stoji među onima koji su svojim životom i djelima utemeljili čast naroda.
On nije pripadao samo jednoj porodici — pripada cijelom Sandžaku, cijeloj Crnoj Gori, svakom čovjeku koji zna što znače riječ, obraz i ponos.
Njegovo ime je amanet, njegova čestitost legenda, a njegov život – svjetionik koji pokazuje put onima koji dolaze.

Ćamil Mehović ostaje vječni sin Sandžaka i ponos Crne Gore, čovjek koji je svoj narod volio iskreno, pomagao nesebično i otišao dostojanstveno – ispraćen počastima kakve pripadaju samo najvećima.

U ime zahvalnog naroda Sandžaka i s ponosom Crne Gore,
piše s dubokim poštovanjem i ponosom – Sead Mehović.