Datum: 16.05.2026
Donald Tramp je završio, kako navodi, istorijsku posetu Kini. O dometima posete za N1 je govorio za N1 profesor Kings Koledža u Londonu i direktor kineskog Lau Instituta Keri Braun. On je od 1998. do 2005. bio i prvi sekretar britanske ambasade u Pekingu.
Koliko je važan i značajan ovaj samit između predsednika Trampa i predsednika Sija? Da li ga vidite kao iskren pokušaj da se odnosi između dve zemlje poboljšaju ili je to samo taktička pauza u rivalstvu između dve najveće ekonomije sveta?
"Pa, mislim da je zaista važno da razgovaraju međusobno. Mislim da ne mogu jednostavno da ignorišu jedni druge. Bilo je perioda tokom poslednjih nekoliko godina, tokom pandemije i u drugim situacijama, kada je kontakata bilo veoma malo. Zato je poseta američkog predsednika Kini važna. Važno je i to što je protekla relativno dobro kada je reč o atmosferi. Da li će imati neki stvarni ishod i rešiti veoma velike razlike između ove dve zemlje, mislim da je to veoma malo verovatno. Te razlike su previše značajne. Ovo je deo jednog procesa. Ovi sastanci makar daju pozitivan doprinos pokušaju upravljanja tim procesom. Ali mislim da niko ne tvrdi da je ovo ponudilo dugoročna rešenja.
Razlike su prevelike.
Kada vidimo fotografije i snimke sa sastanka, čini se da je simbolično sve prošlo prilično dobro za obe zemlje. Obojica predsednika bili su veoma ljubazni i prijateljski nastrojeni jedan prema drugom. Međutim, jedno od glavnih pitanja tokom razgovora bio je Iran. I o tome nismo čuli mnogo. Čuli smo da su predsednik Tramp i predsednik Si rekli da rat mora da se završi i da Teheran ne sme da poseduje nuklearno oružje. Ali istovremeno deluje da predsednik Tramp ne može da okonča taj rat."
Da li to Kini daje određenu prednost u odnosima između dve zemlje?
"Da, mislim da taktički gledano Trampov odlazak u Peking dok traje rat, za koji mislim da ne želi da traje mnogo duže, slabi njegovu poziciju. On sigurno nije u jačoj poziciji. Kina je ugostila iranskog ministra spoljnih poslova samo nedelju dana pre Trampove posete. Tako da mislim da to pokazuje da Kina ima neku vrstu potencijalne posredničke uloge. Ali ne mislim da Kina želi da se duboko umeša u ovo.
Mislim, ona želi da se Ormuski moreuz ponovo otvori. Želi povratak stabilnosti. Ali ne želi sama da postane neka vrsta garanta bezbednosti. Mislim da zna da je to previše opasno. Zato pokušava da balansira.
Predsednik Si je navodno rekao da je spreman da pokuša da pomogne. Mislim da je to tačno. Ali postoji mnogo različitih načina na koje ta pomoć može biti pružena. Mislim da će Kina možda sazivati sastanke, možda pokušavati da posreduje, ali ne mislim da će želeti da zauzima strane. Ona želi da se ovo pitanje završi bez toga da bilo koja strana kaže da je ostvarila odlučujuću i konačnu pobedu."
Jedna od glavnih tema bilo je i pitanje Tajvana. Čuli smo predsednika Sija kako kineskim medijima govori da bi Tajvan mogao biti izvor konfrontacije i sukoba. Takođe smo videli da Tramp nije odgovorio na pitanja zapadnih medija o tome šta su razgovarali u vezi sa Tajvanom. Kako bi trebalo da tumačimo jezik koji je korišćen u vezi sa Tajvanom i sve što je rečeno ili nije rečeno?
"Kada su se poslednji put sastali, u oktobru prošle godine u Seulu, nisu pominjali Tajvan, makar ne javno. Mislim da je ovog puta dobro što su ostali pri relativno standardnoj retorici. Kinezi su objavili saopštenje neposredno pre početka Trampove posete, u kojem su ponovili da je to unutrašnje pitanje i da ne žele mešanje.
Siguran sam da su privatno naglasili Americi koliko je važno da ne šalje oružje Tajvanu i slično. Siguran sam i da su Amerikanci njima stavili do znanja da bilo kakva upotreba vojne sile ili prinude za rešavanje ovog pitanja nije nešto što bi Amerika samo posmatrala sa strane.
Ali mislim da Tramp ne želi da daje čvrste obaveze. Američka pozicija po ovom pitanju tradicionalno je bila namerno nejasna, do određene mere neobavezujuća, ali uz jasno stavljanje do znanja da je to pitanje koje obe strane treba da reše sporazumno i nenasilno.
Dobro je što ova poseta nije donela nikakva iznenađenja po ovom pitanju. Dobro je i to što su makar međusobno utvrdili gde su njihove crvene linije. Ali nisam očekivao, niti mislim da treba očekivati, proboj po ovom pitanju, jer su razlike između Tajvana, Kine i Amerike prevelike."
N1: Znamo da predsednik Tramp često koristi svoju transakcionu taktiku. Mislite li da je isto uradio i sada sa Tajvanom da bi, ukoliko ne šalje oružje Tajvanu, Peking mogao da mu pomogne u vezi sa ratom u Iranu?
"Možda neformalno jeste, ali mislim da će zvanična pozicija američke vlade biti da se to neće dogoditi. Teško je reći. Morao bi to da bude neverovatan dogovor da bi Amerika napravila bilo kakve ustupke po ovom pitanju.
Problem je u tome što Tramp želi da Amerika više izvozi robu u Kinu i da ostvari veće ekonomske koristi. Ali postoje velika ograničenja za to.
Ova poseta rezultirala je kupovinom 200 Boing aviona. Pa, to se često dešavalo tokom američkih poseta i ranije.
Naravno, to je važno. Možda će Amerika prodavati Kini i nešto nafte, moguće, iako nisu iznošeni nikakvi podaci. Ali osim toga, ono što Kina pokušava da postigne jeste što veća ekonomska nezavisnost.
A stvari koje želi da kupi od SAD iz bezbednosnih razloga ne može da kupi, dok su investicije koje želi da realizuje u SAD takođe blokirane. Zato nikada nije bilo verovatno da će ovo biti laka transakcija. I ne vidim neki veliki rezultat ove posete kada je reč o ekonomskim koristima za Ameriku."
N1: Pomenuli ste 200 Boeing aviona. Amerikanci su očekivali da će ih biti 500. Posle ove objave akcije Boinga su zapravo pale.
"Pratim ovakve velike posete već 30 godina. Airbus za Evropljane, Boing za Amerikance oni su uvek deo priče. I uvek je rezultat pomalo drugačiji od očekivanog.
Mislim, 200 aviona je veliki broj aviona. Kina već četvrt veka razvija ogromnu avio-infrastrukturu. Takođe pokušava da razvije sopstvene avione. To je jedna od oblasti u kojoj je još zavisna od spoljnog sveta. Ne može da proizvodi odgovarajuće motore za velike avione. Nema taj kapacitet. Ali mislim da joj je cilj da to vremenom postigne.
Već sada proizvodi regionalne avione koji su prilično dobri. Tako da mislim da je i 200 značajan broj. Naravno, to jeste razočaranje.
Zanimljivije je to što velike tehnološke kompanije Mask, Kuk iz Apple-a, Nvidia takođe nisu sklopile neke velike poslove sa Kinom. I mislim da je to čudno kada se uzme u obzir koliko je velika delegacija putovala."
N1: Šta je zapravo dogovoreno kao rezultat svega ovoga? Barem prema onome što je javno poznato, ne deluje da se dogodilo mnogo toga. Kako mislite da Evropa gleda na ovaj samit? Da li mislite da smatraju da će ostati marginalizovani u odnosima SAD-a i Kine?
"Ne, mislim da su ranije bili marginalizovani. To nije problem. Mislim da će im biti drago što Amerika i Kina razgovaraju, jer je i njima potrebna stabilnost. Ako su Amerika i Kina u ozbiljnom sukobu, to je problem za Evropu.
Ono što Evropa želi jeste i da unapredi svoje trgovinske i ekonomske interese sa Kinom. Oni su slični američkim, ali se delimično razlikuju kada je reč o bezbednosti i drugim aspektima.
Električni automobili su mnogo važniji u Evropi zbog velike fabrike kineske kompanije BYD u Mađarskoj. Dakle, Evropa ima svoje specifične interese, ali ne želi sukob između Amerike i Kine.
Zato će ova poseta za Evropu biti dobra vest, makar u smislu relativno benignog ishoda."
N1: Takođe ste mnogo pisali o liderstvu Si Đinpinga. Mislite li da on sada veruje da se globalni odnos snaga nepovratno okreće u korist Kine?
"Mislim da u to veruje već neko vreme.
Ali ne mislim da želi da ima posla sa Sjedinjenim Državama koje se raspadaju. Mislim da želi predvidive Sjedinjene Države. I jasno želi Ameriku koja i dalje ima veoma veliku ulogu.
Ne mislim da Kina traži veliki sukob ili konačnog pobednika. Ona želi neku vrstu ravnoteže. Mislim da joj je to pravi cilj da ima veliku ulogu u Aziji, dok bi SAD imale drugu sferu uticaja, umesto da obe strane pokušavaju da dominiraju.
Ako zaista želite da razumete kako upravljati odnosom sa gospodinom Trampom, samo pogledajte kako je kineski predsednik to uradio tokom ove posete. Bilo je prilično izuzetno.
Delovalo je kao da Tramp pokazuje ogromno poštovanje. Nikada nije napisao ništa kritično o Siju. A Si Đinping je delovao kao mnogo iskusniji diplomata.
Kada pogledate ovu posetu bez obzira na politiku ili konkretne rezultate vidite ova dva lidera i kažete: „U redu, gospodin Si zaista zna kako da vodi ovaj odnos.“
To je dobro za njegov imidž. I dobro je za međunarodni položaj njegove zemlje.
Za Ameriku se, naravno, postavljaju druga pitanja. Da li oni zaista vode ispravnu diplomatiju? Ne mogu stalno da budu čas za, čas protiv da s jedne strane neprestano kritikuju Kinu, a onda organizuju posete poput ove tokom kojih Tramp govori Siju da su Kinezi najbolja zemlja na svetu i slično.
To je kontradiktorno i nije naročito dosledno."